lalinski, 1991-2000 [4]

Šta je ovo?
Pošto sam, srećom, odustao (zasad) od ideje da viceve treba ispričati uživo ili makar video, ostaje ovo više kao refrentna zbirka viceva. Jer nisu vicevi za čitanje nego da se pričaju. Ovo je podsetnik.
Zahvaljujem radnicima, seljacima i poštenoj inteligenciji Burundija što su me nagovorili, i sebi što sam dozvolio da me nagovore.
Godine i ostale napomene ispod vica, gde ih ima, označavaju poreklo, a ne stvarnu starost vica. Tada i tamo sam ga našao.Osim Burundija, drugi izvori su:
sezam - što su u stvari dva BBSa iz devedesetih, staari Sezam na Bigzovim serverima negde na Skadarliji, i novi Sezam časopisa Pisi-pres, potonjeg Oriona
suština - komšijin blog, gde i sam piskaram i gde sam Komšija.
imejl - sopstvena imejl arhiva od 1997 naovamo (sa dosta rupa u prvoj godini)
15-IV-2020 - 15-IV-2020 idi kući  
- Raskomotite se, dragi moji gosti... osećajte se kao kod svoje kuće... jer ja najvolijem kad su moji gosti, kod svoje kuće
Zaseli gosti i nikad da odu.
- Blago vama gostima... možete da idete kad god 'oćete - kaže im Lala.
Napokon gosti krenuše. Al' oćeš - napolju se stuštio pljusak, ni nos čovek da pomoli. Lala izašao na kišu, niz lice podignuto prema oblacima zliva mu se voda, podigao obe ruke ka nebu:
- Bože... bože, jesi li ikada ti imao goste?
Neki mangupi prodavali lubenice na pijaci, pa začikavali Lalu koji je na obližnjoj tezgi prodavao zeleniš:
- Ej, čika Živo, evo jedne lubenice od 12 kila, jel' bi mog'o da je pojedeš? Evo, kladimo se u gajbu piva da ne možeš!
- E, moji derani... Sačekajte malo, pričuvajte mi tezgu!
I ode Lala nekud. Vrati se posle nekih pola sata i kaže:
- Daj tu lubenicu!
Izvadi Lala brisu, pa opal' po lubenici. Dok dlanom o dlan, slisti Lala celu lubenicu. Kad je završio, pitaju ga ovi:
- A 'di si bio malopre, čika Živo?
- E, pa da vam pravo kažem, iš'o sam kući... Kad sam vid'o tu vašu lubenicu od 12 kila, nisam baš bio jako zdravo siguran da mogu da je pojedem. E, ondak sam se opsetio da imam ja kod kuće jednu lubenicu
iz moje njive, tako ima 16 kila. Pa sam prob'o nju da pojedem, da vidim jel' mogu, pa da se ne sramotim o'dena. E, kad sam poj'o tu lubenicu, ondak sam bio siguran da mogu i ovu vašu....
Došao ozloglašeni policijski islednik Špiler u jedno banatsko selo sa zadatkom da otkrije gde su skrivene partizanske baze. Potraga ga navede na jednog seljaka, poznatog u okolini po dobrom vinogradu, a vinogradi su bili prikladni za skrivanje baza.... I počne Špiler svoj čuveni "prijateljski" metod:
- Dobar dan, domaćine!
- Dobar dan, gos-n Špiler!
- Kako je, ima li posla?
- Eto, radi se, da ide u očin...
- Čujem da ste vi dobar vinadžija.
- E, moje vino je najbolje od Bečkereka do Pančeva, gospodine.
- A može li da se proba?
- Može, kako da ne može...
Odu oni u podrum, gazda izvadi malo vina na potegu, proba Špiler vino, svi srećni i veseli, posebno seljak ("doŠ'o je samo da proba vino..."). I kaže Špiler odjednom, "onako":
- A, dobro, dobro. Kako da i ne bude dobro, kad je vinograd dobro čuvan.
I pogleda seljaka, a ovaj pretrne, noge mu počnu klecati...
- Je li - promeni Špiler ton - gde su partizanske baze?
- Ta, otkud ja znam di su baze, da idu u očin, ja zam seljak čovek...
- Ej, nemoj da se ti i ja svađamo! Reci lepo gde su baze, pa da lepo popijemo još po jedno vino, pa da se raziđemo kao ljudi.
- Nemam ja pojma...
- Gde su partizanske baze?
- Ta, di bi ja znao?...
- GDE SU PARTIZANSKE BAZE?
- Joj, gos'n Špiler, pa ne znam...
- GDE SU PARTIZANSKE BAZE, MAJKU LI TI JEBEM!!! - i ošamari seljaka iz sve snage - GOVORI DOK TE NISAM POSLAO NA STRELJANJE!!!!
A seljak stade u kraj podruma i počne da cvili:
- Pa dobro, gos'n Špiler, š'a sad, 'oćemo početi da se šopljavamo?