Moglo bi se prevesti na sto načina ("dresiraj šifru", "dekoriši program", "šifrovano oblačenje") ali je ni manje ni više nego kućni red za po firmi, šta zaposleni moraju a šta ne smeju da oblače.
Najčešće je "business casual" - poslovno opušteno - što će reći da to mora da bude sako/kravata/košulja ali ne obavezno u crnobelim tonovima, može i poneka jakna ako dovoljno liči na sako a ne na motociklistički kožnjak. Za dame, suknja da ne bude suviše kratka, šminka umerena itd. Sve u svemu, ništa naročito, ali je propisano, pa svaki odlazak na
posao izaziva blagu paranoju, šta ako obučem ovo, hoće li mi biti zamereno.
Negde idu dotle da propisuju i
boje - ovo može, ono ne može. Ovo komandovanje parama koje su radnici pošteno zaradili se smatra za normalno, i nikom ne pada na um da se buni, da kaže "ako hoćete da vam se oblačim u stvari koje inače nikad ne bih kupio,
platite ih onda".
Naviklo to da bude poslušno, uče ih tako od malena. Mnogo su disciplinovani.