Ovo je jedan od članaka koje sam napisao o životu u SADu. Do 28-III-2024 ih se nakupilo 531. Cela zbirka je ovde.

posao, kako naći kad...

15-V-2014

Za razliku od kredita, koji ćete lako dobiti čim dokažete da vam ne treba, za posao je najbolje da ste jako zainteresovani.. za sve osim "trebaju mi pare". Na temi o zapošljavanju sam već nešto napisao, ovde samo par praktičnih stvari:

- Skoro je nemoguće pričati sa bilo kim ako je firma dovoljno velika a posao bilo šta ispod bar inženjerskog. Ne vredi da se pojavite lično, jer će vas samo uputiti na kiosk, tj otvorenu kabinu sa računarom, gde možete da popunite isti formular na istom firminom veb sajtu koji ste mogli da popunite i od kuće. I pride vas niko ne bi video i još biste mogli natenane da spremite odgovore na pitanja. Što je još i dobro, pre nego što su to stavili na svoje sajtove ste morali telefonom, i da držite palčeve da će da vam tačno zapišu ime.

- Lični kontakt je donekle moguć na tzv. sajmovima poslova (job fair) gde firme imaju štandovi a kandidati idu od jednog do drugog i razgovaraju. Posada za tim stolovima retko kad uključuje šefove, tamo je obično osoblje iz kadrovske koje može i ne mora da ima pojma o tome šta im pričate, i više služi da zgodno izgleda. Mada naiđe i poneko iz struke, zavisi kako koja firma.

- Rad na crno, teško ako ste iole IT struka ili bilo šta blizu toga, te firme nemaju iskustva sa zakonom i administraciju poveravaju (autsorsuju!) knjigovođama, glavolovcima itd. Glavolovci bi trebalo da su, po prirodi svog posla, nekakve vidre i kadri stići i uteći, međutim biva da prekinu kontakt čim čuju da papiri nisu 100% u redu, ili da neko spominje gotovinu bez poreza. Useru se ko grlice i ne zanima ih koliko bi zaradili.

- I nema veze ako vas već poznaju, ako vas ne poznaje ko treba. Kolege iz struke mogu samo da predlože šefu, a šef se na kraju pita. Tu već nema pravila, nego kako gde - šef može da bude iz struke, ili može da kaže stručnjacima da sami prorešetaju kandidata pa će valjati njemu ako valja njima, ili šef može da bude tu po ko zna kojoj liniji i da zna o struci taman toliko da bude opasan (po vas).

Da bi se došlo do razgovora, mora da se popuni prijava (osim ako vas znaju i hoće da vas dovuku, onda se prelazi odmah na razgovor, često telefonom), gde uglavnom traže radnu biografiju - gde ste i šta radili, a ponekad i telefone ili imejlove prethodnih šefova da malo provere.

Sam razgovor ume da bude... od slučaja do slučaja. Uglavnom ovi što vode razgovor spreme dva-tri knjiška pitanja ("gde vidite sebe kroz pet godina?" - "na vašem mestu") a onda kud već razgovor krene, gledaju da procene koliko je kandidat stručan i koliko je sposoban da radi samostalno a koliko bi vezivao nekog iskusnijeg dok se ne osamostali. Neke firme daju i konkretne probleme koje treba rešiti (ispravan odgovor glasi "ovo umem da rešim za tri sata; ovo je trivijalno; ovo ću vam rešiti kad počnete da me plaćate, pre toga ne").

Najjače trik pitanje je plata. Nekad čak na prijavi postoji rubrika za to, koliku platu očekujete. Trik je što vam nikad neće ponuditi više nego što napišete, nisu ludi, nego će vam davati kao ne znam kako zaslužene povišice ono što ste mogli dobiti u startu. S druge strane, ako odete previsoko, zaključe da ste preskupi i ignorišu vas. Možda nije zgoreg krenuti malo više nego što se priča (a priča se, mada niko neće reći kolika mu je plata) i diskretno staviti do znanja da brojka nije uklesana. Može se cenjkati, samo treba imati stila i veštinu glume.