Ima, nije da nema, ali.
Pod jedan, sva je
pakovana. Nema onog da mesar odseče pola
table, ili s tri prsta široko. Isto kao i sad kod nas, nabrizgana je sa E-450, mada nešto manje, pa uspeva da opstane u frižideru i duže od tri dana.
Pod dva, nije toliko usoljena, niti toliko sušena, nego taman dovoljno da može da stoji, ali u rashladnoj vitrini. Evo danas veli jedan "Ovde sad ima da se kupi i slanina koja ne mora da se hladi. Svaka im čast ako su skontali kako da to izvedu a da slanina bude
jestiva. Ideja mi ne uliva poverenje i nisam probao". Dakle, čovek od preko pet banki nije nikad video normalnu slaninu.
Pod tri (a to sam već pisao glede
doručka), slaninu ne jedu tek tako, nego to mora u
tiganj, i to da se ispeče na krckavo, to je jedini
recept za koji znaju (bar većina; izuzetaka će uvek biti - jer iz grma velikoga...). Ako ćemo pravo, ni Slovenci nešto nisu
navikli da jedu slaninu neprženu.
Izbor (u normalnim samouslugama - na koje se odnosi ono "
čega nema - klopa") se svodi na dve-tri vrste tanko sečene pa vakumirane, te nešto od gronika (al' dobro), isto vakumirano, i to je otprilike to. Ameri nisu slaninari (na rečima jesu!), goveđe je glavno, svinjsko je manjinsko, slanina eto da se kaže da ima.