Pod jedan, ne postoje sportisti. Postoje atlete, koji se bave svim i svačim, neki i atletikom. Atletika se, pak, retko zove tako, zove se po pravilu "pruga i polje" (track and field). Sportisti su se nekada zvali sportsmen, ali je to onda
politički korigovano (kao i većina drugih stvari koje se završavaju na -man, npr
vatrogasci).
Posebna priča su
lokalni sportovi.
Sport se uglavnom gleda. Kojegde ima igrališta, često stambeni
projekti imaju svoja, a i
škole izdaju svoje terene posle nastave. Postoje i sportski centri po mesnim zajednicama, kako gde, sa sve bazenima. Ima i dosta terena za golf, što po pravilu košta, jer treba platiti sve te kelnere, skupljače loptica, šišače
trave, reflektore i
zemljište. Ima i dosta bazena, naročito u
južnoj polovini.
Sport se popularizuje pre svega da bi se prodavala sportska oprema. Bar deset vrsta patika za ovo ili za ono (nećemo valjda da vozimo
bicikl u patikama za sprint/šetnju/tenis/fudbal), aparatura za kućne
teretane,
biciklovi od 50 do 2000 dolara, daske za surfovanje, odeća za gnjuranje, štitnici za kolena i laktove, šlemovi za dvotočkaše, i onda pride i posebna
industrija za budženje kola, što se takođe računa u sport (u stvari, nekoliko sportova, za razne vrste trka). Koliko se sva ta oprema koristi drugo je pitanje, jer mnogi kupe pa odustanu, a ne prodaju jer su se zarekli da kreću odmah od ponedeljka, ili im je to novogodišnja odluka.
Od početka ovog veka porasla je popularnost tzv. ekstremnih i solo sportova - parkur, akrobatski biciklizam/skejtbording/skijanje, planinarenje po zidovima, skokovi s mosta niz bandžije, što
proizvodi neizmernu količinu komičnih video snimaka na jućubetu.